Metal je hemijski element koji dobro provodi električnu struju i toplotu.

Nikad nisam čula da je neko rekao da su predrasude pozitivna stvar. Čemu zapravo tolikog ljepljenja loših epiteta za taj čin. Moje predrasude shvatam kao intuicija koja je poprilično uigrana razrađena i ne iznevjeri. Ljudi su naučili vrlo dobro zagovarati šta je dobro  a šta loše a  sve rade u sukob tim spoznajama. Ja volim predrasude dovedu me često bez lošeg iskustva na dobar cilj zar to nije nešto dobro , čemu onda svi ti govori predrasude nisu pristojne ni moralne. Obično se uhvatim za činjenice koje i sama volim i priklonim pažnju toj osobi ako nema nikakva sličnost bacim ignor i prije nego provjerim da li je to ok .Naravno da je ok! Ok je preskočiti ili proći kroz osobu koja sebi u atome ubrizgava turbo folklorne atribute a  kao prilog daje svoje veće ili manje  atribute. Opet sam se okrznula za tu riječ  koja mi para kožu  , uši, izaziva žaljenje i saučešće , gadost je niža frekvencija , samopuzdanje mora da doskoči do neba. Koja sreća što nisam u toj klasi, pomislih 98978676545 puta u svojih 20 godina , 15 godina svjesnosti.  U svemu postoji „  The dark side of the moon „ a pošto je dark to je ova naša skupina predstavljena kao  „ izgubljeni slučaj „. Izuzetna činjenica na to sve je da crna boja predstavlja moć , snagu , prestiž , misteriju . Sam svemir je  crn posut zvijezdama , mističan , neuhvatljiv , neistražen , dubok. U svakom slučaju bolje biti „ dubok nego plitak „ :D  Muzika je nekako najupečatljiviji izraz onog što jesmo. Neko kaže ono smo što jedemo ne jedem ja metal , ali sam negdje čula ono smo što volimo , a volim taj pravac u muzici. Često muzika među pripadnicima istog pravca znači komunikacija , izražavanje misli ,djeluje terapijski, izaziva psihodelične promjene zavisi koliko je osoba poremećena. Nekad upravljamo muzikom a nekad pustimo da ona upravlja nama puštajući da je upijemo kao spužva vodu.Ona nam je najbolji ventil za teške situacje i opterećenosti , zabava za kiliranje dosade ,podsticaj za razbacivanje energije . Tipični primjer je ako mi se dese loše stvari koje me ograniče u iskazivanju moje artistične strane bit' ću ranjena u svoje samopuzdanje i osjećati se tupavo nadoknaditi izgubljenu energiju progresivom koja u zavisnosti od   kritičnosti stanja bit će povećana ili smanjena , u svakom slučaju ugodna , ubrizgat će mi nezasitne doze umjetnosti. Primjer sukobljavanja sa ovim je ako djevojka osjeti ograničenje u ispoljavanju svoje nezamislivo jebene gluposti tipa potroši joj se roza ruž u istom danu joj pukne nokat koji je platila masno , nije platila ona nego bivši sponzor koji je našao novu muzu sa većim silikonima i kraćom suknjicom, jer je njoj rok trajanja „ potrošen „ Žao mi je curice.Ali nije to ni  loše , loše je kad posluša pjesmu koja će joj vratiti snagu jer  je ona  „ žena zmija „ . Ajme meni nije mi dobro! Živjele predrasude i otklanjale svaki i najmanji predznak mozgoubijanja i višestruke štetnosti. Biti glup nije sramota , sramota je ukrasti.Krasti zrak , prorjeđvati ga da bi se potkrijepile ćelije koje množe glupost je grijeh, veliki grijeh.Kažu onda metal glazba je suescidna i ne bila ko su nam suzemljaci! Ole ole.

Doživjeti  vrhunac oslobođenja svog duha ! Da li je to uopšte moguće? 
Ako šta ne podnosim to su ograničenja.Ponekad maštam da mogu probiti nebo i letjeti svemirom jer je neograničeno.Možda je ipak ograničeno našim razumom ali ta rečenica  da je svemir neograničen me dovede do uzrujanosti , gušenja, zavisti, kao ovisnik žeim udahnuti slobodu u svoje pore,tkivo, krvotok i kosti..K' vragu kako da se dočepam te slobode da osjetim mjesto gdje nema ograničenja? Možda ipak vrhunac nirvane je u nama kad shvatimo da ograničenja prestaju u nama.Kako se suprostaviti ograničenju zakonom ? Ne smijemo se dodirivati jezicima u javnosti.Zar to nije ograničenje strasti koja je opet ograničena moralom i ne poljubac nas ne dovede do toga da se nađemo goli iza žbuna pokraj kojeg se igraju djeca ili u njih piša pas koji ijako je ćuko ima ograničenja.Ne smije da laje preglasno , ne smije da reži na ljude, ne smije da trči gradom , ne smije da vrši nužde..Svaki pokret nam je ograničen , ne smijemo prejako polomit ćemo kosti,ne smijemo presporo nije dobro za metabolizam.Čak imamo umjerenost i u disanju, previše zraka bi nam probilo pluća a premalo ubilo mozak.I otkucaji srca su nam ograničeni srčanim udarom.
Zašto ograničenja jednostavno nisu dio slobode ?
Imam slobodu da sebi ubrizgam istopljeni dop na klupi u sred dana.Ko ne želi da bude dio takve okoline ima slobodu da se tome ne približava ili da mu posudim zaraženu iglu.Imam slobodu da pjevam sa cijelom jačinom svog glasa neki psihodelični rock ili propali metal.Ko ne želi da sluša ima slobodu da ode gdje god ga nose noge, ili da postane prateći vokal.Zašto nemam slobodu da ležim na gradskoj travi i zurim u sunce dok mi oči ne zamagle od suza izazvanih svjetlošću? Zašto nemam slobodu smijati se luđački  pred svima,do te mjere da mi tijelo podrhtava i grči ga nekontrolisani smijeh, da uživam hvatajući  posramljene zrake svjetlosti kako plešu po mojim golim nogama ili ramenima? Zašto nam roditelji u gostima u minuti 9987546 puta zaprijete sve glasnijim šapatom " Šuti sine " .Zašto je istina ograničena tolikom krivuljom porasta laži do te mjere da izaziva gadost u očima ljudi jer znaš da nisu dvolični već je odavno dvoličnost dobila superlativ za koji treba izmisliti ime takvo da pogodi ravno u pumpu koja nam stišće krv a sve češće tu crvenu tekućinu zaledi.Bez obzira na ograničenja svako radi šta želi.Ljudi se bockaju u svakom smislu, psi odavno rade još mnogo toga osim što grizu, djeca se igraju na igralištima punim igala i prezervativa,ljudi vrište ulicom , tuku se plaču , riču , smiju se , loču.Puštaju "džigere" od kojih me zabole džigere.Svi rade šta žele a niko u svom tijelu nije slobodan.Mislim da sam osjetila svoju nirvanu.Ili bar dio nje.Ili bar trećinu možda i manji komadić.Mogu vam reći da je to jedini trenutak kad čovjek osjeti šta je Bog mislio pod tom definiciojom ljudskog bića.Recepta nema.Mi smo recept.Nije potrebno beskrajno prostranstvo svemira da se osjećam neograničena i slobodna pored svih udaraca života koji više guše nego oslobađaju.Nije potrebno jer upravu okružena sa 4 zida sam dotaknula slobodu svog duha!Suze na licu nisu bile ni od prejakog smijanja ni od plakanja!Postoji nešto treće veće od svega toga!

Ovih dana sam se okupirala preuređivanjem svoje sobe.I trenutno tipakm i smješkam se jer sam zadovoljna što sam mogla ostvariti zamisao kako treba sve skupa da izgleda.Najdraže mi je što baš odlikuje moju osobnost.Otvorit ću prozor pa malo provirite kako to sad izgleda.Ali samo ću otvoriti prozor i pokazati samo neke stvari i stvarčice , a vrata otvaram samo posebnima! :D

Za krevet sam nekako ipak najviše sretna , jer je bilo najteže mi pronaći odgovarajući dizajn i ovu zavjesu 
( stvarno ne znam naziv za ovu " stvar" ).Ali eto bila sam uporna , uporna i uporna i sad mi se isplatilo jer sam ostvarila šta sam baš željela.Na to sve imam najudobniji krevet na svijetu :D I tako..idemo dalje.

 Ne volim se držati jednog stila a i trudila sam se bas uklopiti sve šta volim da me okružuje.Tako da sam kupila vintage ogledalo kojeg volim jer uvijek mi kaže da sam ja najljepša na svijetu.I pored ogledala imam još nekih uglavnom sentimentalnih stvari koje su retro i vintage.Vintage je tako super.

London mi je najdraži grad.Imam dosta simbola i suvenira, ali ovu inače razglednicu koju sam uokvirila nekako najviše volim jer sam je dobila od drage osobe.A gitara pa najdraži mi je instrument , valjda jer mislim da to jedino mogu da sviram a i ne mogu klavir stavit u sobu nemam baš toliko mjesta.

Opet vintage detalji.Imam mnogo odjeće i naktia u tom stilu ali ipak kad već izdvajam najdraže definitivno je ovo.

Zid koji je stajao prazan pa mi je to izgledalo užasno.Malo sam nabacala boje , slika i slova i dobila ovaj kreativni nered.Možda nije umjetničko djelo ali meni je jako drago.Oslikava sve šta volim.Citat je pun optimizma i kad dođu teški dani koje provodim u krevetu tješim sama sebe gledajući u zid.Baš sam genijalna :D

Ovo su neke od knjiga koje imam.Jako volim čitati i volim da imam knjige ne da ih posuđujem.Izdvojila sam Danielle Steel jer je izuzetna autorica.Sve knjige su joj odlične.Preporučujem.

Ovu sliku sam dobila davno.Prije par godina.Predstavlja Afriku.Ispod karta najdražeg mi koncerta na kojem sam bila.Oboje imaju svoju priču i označavaju posebne trenutke u mom životu.Veza između njih je osoba koja mi je napravila sliku i s njom sam išla i na koncert.Zbog toga mi ove stvari imaju izuzetnu vrijednost <3

Gothic ram za slike u kojem je uramljena fotografija Bihaća koju sam ja napravila i za jedno takmičenje gdje sam osvojila prvo mjesto.Moja prva pobjeda sa fotografijama.Pa mi to onako donosi neke lijepe uspomene.Lijepo je pobjeđivati :D Još ljepše dobiti poklon.U gothic fazonu imam ormar kojeg nisam željela pokazat cijelog već samo ovako mali dijelić  ( morala bi ga posprepati , kako da ne ).

Sad moram da zatvorim prozor jer mi je već poprilično hladno.Neki drugi put kad dovršim svoju viziju mog kutka do kraja možda vam otvorim i vrata, ali kažem možda.Uživam nečem što je moje ostaviti svoj trag i dati mu pečat onog šta volim.Nemoguće je da se svijet prlagodi nama, pa nema druge nego ga graditi po svom ukusu.

Ptičica.

Kažu ljudi il' su radnici il' su biljke.
Zapravo me poprilično uzrujavaju  bilo kakve podijele ljudi.U literaturi , u društvu , na fakultetu , u porodici, na trotuaru,birtiji, autobusnoj stanici, mrtvačnici,restoranu, kod ginekologa.....i mnogo tačkica!
Baš je debilno što neko misli da može napraviti podijeliti među ljudima.Zar svaki čovjek nije zapravo čovjek.Pa čak i osoba + osoba = osoba.Naše odlike su nešto drugo, ali smo svi istog sjemena.Etikete možemo i sakriti ali da smo čovjek ne bih rekla da ide.I tako u toj dilemi ko je kakav mogu reći da ja volim stati u red iza onih koji su sanjari,optimistični,na neki način unikatni, maštoviti , u kojima ima bar malo umjetničkog duha odmah nekako automatski htjela ili ne pristalica sam te populacije.
Opet oni kažu ljudi su ili radnici ili fuckig biljke, žele uvrijediti te koji nemaju zanimaciju koja bi ga učinila  "čovjekom" ali po meni daju biljakama niži rang.Oduvjek mrzim te napravljene šablone pa da moram birati.Zašto bi birala zašto ne bi sama napravila svoj šablon.Pa tako i jesam.Ne bih rekla da sam radnik a ni biljka možda više čudna biljka koja nikad ne želi postati radnik.
U moju odbranu želim pokazati još jedan hobi koji radim čisto iz sopstvenog zadovoljstva ne radi toga hoće se nekom svidjeti ili ne , baš zbog toga izbjegavam dijeliti na stranicama koje su jako " društvene " jer je previše mržnje tamo dok ima i velikog društva.

http://www.pticica.com/korisnici/Elusive-/profil

( lijevi kutak see more photos ) Have fun o vi piplsi!

Foot in ass winter!

Nije mi pojmljivo kako neko voli zimske čari doživljavati iz bliza.Dopustiti da mu se hladnoća zavuče pod toplotu kaputa dotakne suhu kožu i obuzme u jednoj jezi jednostavno bez dozvole zavlada tijelom.
Ne volim zimu!!
Zapravo ne volim tu hladnoću zvuči mi ljigavo i jako bezobrazno a zima mi je sinonim za hladnoću.Volim duge tople zimske noći koje znaju biti popilično prijatne i ugodne ali je u ovoj rečenici najvažnije mi ipak ono tople.Najbliži kontakt sa zimom i najdraži mi je onaj posmatrati tu čaroliju iz tople sobe krzo debelo staklo.Tako se čini nestvarno i lijepo.Netaknuto s bilo čim tamnim i lošim što može poremetiti taj sklad bijelog i čistog.Kao da nam pošalje tako nevine i čiste pahulje da sapere ljudsko zlo.Ali ja i dalje ne volim zimu.Iz daleka mi se čini kao čarolija a čim joj se približim kao surova stvarnost koja nema pardona.Pa se nađem ispod kape,velikog šala , debelog kaputa i onda jedva da dišem.I svaki uzdah uvlači zimu duboko u mene ali ne u srce već samo u upalu pluća.Ne volim ništa osim sunca i ne pristajem na drugo!

P.S. Ne smješkam se jer uživam u zimskom danu , već osobi s druge strane objektiva jer se trudi iz petnih žila da mi uljepša zimski dan.

Zašto sam uopšte privukla tastaturu? Zašto svaku tipku silujem zbog osjećaja koje ne želim sebi priznati jer ja sam osoba koja nema takve osjećaje koje ne mogu obuzdati a zapravo  mrzim kišu i mrzim proklete meteropate zbog čije članske karte svaki kišni dan znači borba sa raspoloženjem.Inače se smatram ljupkom pretežno  veselom osobom sa manjim naoblačenjima.Ako veselo mogu definisati da nisam u depresiji bez obzira što mi mnogo toga nagriza neurotransimetre koji trenutno ne prenose neke radosti u moje neurone.Mnogo toga kad kažem je stvarno mnogo toga.Mnogo je kad nema objašnjenja zašto među toliko duplikata ti moraš biti ofarban različitom bojom , zašto nema odgovarajuće slagalice za moj oblik puzzle , zbog čega moja interesanja se ne poklapaju sa standardnima pa su ograničenja veća od same mene ijako sam poprilično maleno biće ne mogu se lako provući , zašto se ne može dotaknuti svemir je ovaj prostor premalen za nas koji želimo sve.Kad se više činjenica spoji pa se u jednom danu nađeš sa jedne strane porotnice a cijeli svijet kao da je sa druge , koji vrag radim ovdje gdje ne pripadan niti želim pripadati nečem što naprosto počinjem da mrzim. Zapravo ne znam definisati mržnju ali mi zabavno zvuči upotrjebiti tu riječ pa neka stoji za sad u ovom redu.Već duže vrijeme pokušavam naći način da progutam sunce pa kad je i tmurno da je ono u meni. Vanjskom svijetu i onako ne pridajem važnost , osim onim hranjivim tvarima za moj unutrašnji svijet koji ponekad mi se skupi sav u plućima i doslovo  jebeno ( da prostiš ) guši a nekad ga držim na dlanu i mogu da lebdim oko njega.Da li je moguće uopšte uhvatiti te suprotnosti i ukrotiti , obuzdati u svoje okvire, da ništa iz njih ne izlazi van niti ulazi ? Naravno da nije.Ne vodim mnogo razgovora.Ne razgovaram mnogo sa ljudima jer su nezanimljivi.Možda su  baš takvi našli pravu stranu i vrijednosti koje ja nikad neću.Svejedno.Druga strana iza zatvorenih očiju za mene je ona prava vrijednost.Neki tad počnu da vide tamu , meni se tad upali svjetlo one dimenzije koju bi izabrala da mi je neko dao mogućnost biranja.Imaginacija unutrašnjih varijanti koje izvlačim kao kišobrane , što šarenije , što zanimljivije, što veće da sakriju  cijelo sivo nebo koje u kišnim kapima šalje kisele emocije , dotaknu kožu uvuku se u pore , zvuk kapljica uđe u srednje uho i izgubi se ravnoteža i užurbanost nema smisla , lokva na cesti nema smisla , škripanje kočnica po mokrom asfaltu nema smisla , mokre noge nemaju smisla.Leći u mirisnu posteljinu slušati psihodelije koje daju tom još jednom izugbljenom danu neki smisao , vrati sve u dobro stanje.Mirovanja tijela , življenja duše.Zašto pisati nekom nepovezane stvari.Da ih neko pročita i shvati da svijet nije ovo pred nama nego pore na dlanu koje trebamo popuniti nečijim odgovarajućim linijama dlana , da svijet nije obuti nepropusne cipele na kiši nego dobro zavezati vezice na njima , uspostavljati mir nego osjetiti lakoću i kad opsuješ vozaču jer te poprskao sa kiselom tekućinom.I dalje mrzim kišu.I dalje ne vidim smisao pisanja onog što osjećamo , ali osjećam onu lakoću.To je moj smisao,najprostija definicija.Onaj najlakši način da progutam sunce kad su kišni dani a da mi ne postane muka od svih nuspojava koje nosi sreća , kao cijena za jedan dublji smješak.Moguće je skinuti kožu.Oguliti kosti od gorčine , nezadovoljstva  bolesti koje ljudi šire jedni na druge , ali u takvom svijetu i dalje je najteže pokoriti ograničenja za koje sam kupila dosta omči.Neke već vise u zraku i mogu vam reći da mirišu na poraz.