Ako šta ne podnosim to su ograničenja.Ponekad maštam da mogu probiti nebo i letjeti svemirom jer je neograničeno.Možda je ipak ograničeno našim razumom ali ta rečenica da je svemir neograničen me dovede do uzrujanosti , gušenja, zavisti, kao ovisnik žeim udahnuti slobodu u svoje pore,tkivo, krvotok i kosti..K' vragu kako da se dočepam te slobode da osjetim mjesto gdje nema ograničenja? Možda ipak vrhunac nirvane je u nama kad shvatimo da ograničenja prestaju u nama.Kako se suprostaviti ograničenju zakonom ? Ne smijemo se dodirivati jezicima u javnosti.Zar to nije ograničenje strasti koja je opet ograničena moralom i ne poljubac nas ne dovede do toga da se nađemo goli iza žbuna pokraj kojeg se igraju djeca ili u njih piša pas koji ijako je ćuko ima ograničenja.Ne smije da laje preglasno , ne smije da reži na ljude, ne smije da trči gradom , ne smije da vrši nužde..Svaki pokret nam je ograničen , ne smijemo prejako polomit ćemo kosti,ne smijemo presporo nije dobro za metabolizam.Čak imamo umjerenost i u disanju, previše zraka bi nam probilo pluća a premalo ubilo mozak.I otkucaji srca su nam ograničeni srčanim udarom.
Zašto ograničenja jednostavno nisu dio slobode ?
Imam slobodu da sebi ubrizgam istopljeni dop na klupi u sred dana.Ko ne želi da bude dio takve okoline ima slobodu da se tome ne približava ili da mu posudim zaraženu iglu.Imam slobodu da pjevam sa cijelom jačinom svog glasa neki psihodelični rock ili propali metal.Ko ne želi da sluša ima slobodu da ode gdje god ga nose noge, ili da postane prateći vokal.Zašto nemam slobodu da ležim na gradskoj travi i zurim u sunce dok mi oči ne zamagle od suza izazvanih svjetlošću? Zašto nemam slobodu smijati se luđački pred svima,do te mjere da mi tijelo podrhtava i grči ga nekontrolisani smijeh, da uživam hvatajući posramljene zrake svjetlosti kako plešu po mojim golim nogama ili ramenima? Zašto nam roditelji u gostima u minuti 9987546 puta zaprijete sve glasnijim šapatom " Šuti sine " .Zašto je istina ograničena tolikom krivuljom porasta laži do te mjere da izaziva gadost u očima ljudi jer znaš da nisu dvolični već je odavno dvoličnost dobila superlativ za koji treba izmisliti ime takvo da pogodi ravno u pumpu koja nam stišće krv a sve češće tu crvenu tekućinu zaledi.Bez obzira na ograničenja svako radi šta želi.Ljudi se bockaju u svakom smislu, psi odavno rade još mnogo toga osim što grizu, djeca se igraju na igralištima punim igala i prezervativa,ljudi vrište ulicom , tuku se plaču , riču , smiju se , loču.Puštaju "džigere" od kojih me zabole džigere.Svi rade šta žele a niko u svom tijelu nije slobodan.Mislim da sam osjetila svoju nirvanu.Ili bar dio nje.Ili bar trećinu možda i manji komadić.Mogu vam reći da je to jedini trenutak kad čovjek osjeti šta je Bog mislio pod tom definiciojom ljudskog bića.Recepta nema.Mi smo recept.Nije potrebno beskrajno prostranstvo svemira da se osjećam neograničena i slobodna pored svih udaraca života koji više guše nego oslobađaju.Nije potrebno jer upravu okružena sa 4 zida sam dotaknula slobodu svog duha!Suze na licu nisu bile ni od prejakog smijanja ni od plakanja!Postoji nešto treće veće od svega toga!
