Nije mi pojmljivo kako neko voli zimske čari doživljavati iz bliza.Dopustiti da mu se hladnoća zavuče pod toplotu kaputa dotakne suhu kožu i obuzme u jednoj jezi jednostavno bez dozvole zavlada tijelom.
Ne volim zimu!!
Zapravo ne volim tu hladnoću zvuči mi ljigavo i jako bezobrazno a zima mi je sinonim za hladnoću.Volim duge tople zimske noći koje znaju biti popilično prijatne i ugodne ali je u ovoj rečenici najvažnije mi ipak ono tople.Najbliži kontakt sa zimom i najdraži mi je onaj posmatrati tu čaroliju iz tople sobe krzo debelo staklo.Tako se čini nestvarno i lijepo.Netaknuto s bilo čim tamnim i lošim što može poremetiti taj sklad bijelog i čistog.Kao da nam pošalje tako nevine i čiste pahulje da sapere ljudsko zlo.Ali ja i dalje ne volim zimu.Iz daleka mi se čini kao čarolija a čim joj se približim kao surova stvarnost koja nema pardona.Pa se nađem ispod kape,velikog šala , debelog kaputa i onda jedva da dišem.I svaki uzdah uvlači zimu duboko u mene ali ne u srce već samo u upalu pluća.Ne volim ništa osim sunca i ne pristajem na drugo!
P.S. Ne smješkam se jer uživam u zimskom danu , već osobi s druge strane objektiva jer se trudi iz petnih žila da mi uljepša zimski dan.
Zašto sam uopšte privukla tastaturu? Zašto svaku tipku silujem zbog osjećaja koje ne želim sebi priznati jer ja sam osoba koja nema takve osjećaje koje ne mogu obuzdati a zapravo mrzim kišu i mrzim proklete meteropate zbog čije članske karte svaki kišni dan znači borba sa raspoloženjem.Inače se smatram ljupkom pretežno veselom osobom sa manjim naoblačenjima.Ako veselo mogu definisati da nisam u depresiji bez obzira što mi mnogo toga nagriza neurotransimetre koji trenutno ne prenose neke radosti u moje neurone.Mnogo toga kad kažem je stvarno mnogo toga.Mnogo je kad nema objašnjenja zašto među toliko duplikata ti moraš biti ofarban različitom bojom , zašto nema odgovarajuće slagalice za moj oblik puzzle , zbog čega moja interesanja se ne poklapaju sa standardnima pa su ograničenja veća od same mene ijako sam poprilično maleno biće ne mogu se lako provući , zašto se ne može dotaknuti svemir je ovaj prostor premalen za nas koji želimo sve.Kad se više činjenica spoji pa se u jednom danu nađeš sa jedne strane porotnice a cijeli svijet kao da je sa druge , koji vrag radim ovdje gdje ne pripadan niti želim pripadati nečem što naprosto počinjem da mrzim. Zapravo ne znam definisati mržnju ali mi zabavno zvuči upotrjebiti tu riječ pa neka stoji za sad u ovom redu.Već duže vrijeme pokušavam naći način da progutam sunce pa kad je i tmurno da je ono u meni. Vanjskom svijetu i onako ne pridajem važnost , osim onim hranjivim tvarima za moj unutrašnji svijet koji ponekad mi se skupi sav u plućima i doslovo jebeno ( da prostiš ) guši a nekad ga držim na dlanu i mogu da lebdim oko njega.Da li je moguće uopšte uhvatiti te suprotnosti i ukrotiti , obuzdati u svoje okvire, da ništa iz njih ne izlazi van niti ulazi ? Naravno da nije.Ne vodim mnogo razgovora.Ne razgovaram mnogo sa ljudima jer su nezanimljivi.Možda su baš takvi našli pravu stranu i vrijednosti koje ja nikad neću.Svejedno.Druga strana iza zatvorenih očiju za mene je ona prava vrijednost.Neki tad počnu da vide tamu , meni se tad upali svjetlo one dimenzije koju bi izabrala da mi je neko dao mogućnost biranja.Imaginacija unutrašnjih varijanti koje izvlačim kao kišobrane , što šarenije , što zanimljivije, što veće da sakriju cijelo sivo nebo koje u kišnim kapima šalje kisele emocije , dotaknu kožu uvuku se u pore , zvuk kapljica uđe u srednje uho i izgubi se ravnoteža i užurbanost nema smisla , lokva na cesti nema smisla , škripanje kočnica po mokrom asfaltu nema smisla , mokre noge nemaju smisla.Leći u mirisnu posteljinu slušati psihodelije koje daju tom još jednom izugbljenom danu neki smisao , vrati sve u dobro stanje.Mirovanja tijela , življenja duše.Zašto pisati nekom nepovezane stvari.Da ih neko pročita i shvati da svijet nije ovo pred nama nego pore na dlanu koje trebamo popuniti nečijim odgovarajućim linijama dlana , da svijet nije obuti nepropusne cipele na kiši nego dobro zavezati vezice na njima , uspostavljati mir nego osjetiti lakoću i kad opsuješ vozaču jer te poprskao sa kiselom tekućinom.I dalje mrzim kišu.I dalje ne vidim smisao pisanja onog što osjećamo , ali osjećam onu lakoću.To je moj smisao,najprostija definicija.Onaj najlakši način da progutam sunce kad su kišni dani a da mi ne postane muka od svih nuspojava koje nosi sreća , kao cijena za jedan dublji smješak.Moguće je skinuti kožu.Oguliti kosti od gorčine , nezadovoljstva bolesti koje ljudi šire jedni na druge , ali u takvom svijetu i dalje je najteže pokoriti ograničenja za koje sam kupila dosta omči.Neke već vise u zraku i mogu vam reći da mirišu na poraz.
